Sada besplatno širom svijeta za preuzimanje, kao protest protiv cenzure
 
 
Jedina poznata nizozemska knjiga koja je poništila potpunu zabranu:
 
 
Sada besplatno širom svijeta za preuzimanje, kao protest protiv cenzure
 
General sa tri zvjezdice na rukavu šalje tajnu agenticu da špijunira oko civilne kompanije. I to ne bilo koga: to je njegova vlastita supruga. Sukob frakcija unutar nizozemske vojne obavještajne službe, u kojem građani koji ništa ne sumnjaju bivaju žrtve. To bi se očekivalo u totalitarnoj državi, a ne u Nizozemskoj. Ipak, upravo to je autor Edwin Giltay iskusio – on je tu priču živopisno opisao u knjizi Generala zataškavanja (nizozemski: De doofpotgeneraal ).
U svojoj knjizi, gospodin Giltay oslikava prilično očigledan čin agenata tajne službe koji se infiltriraju u kompaniju za pružanje internet usluga gdje je on radio. U početku, špijunka je pokušala regrutovati gospodina Giltaya kao vojnog analitičara. Istovremeno je, ipak, i sama bila nadgledana. U srži ovog nadmetanja snaga unutar Nizozemske vojne obavještajne službe nalazio se ozloglašeni filmski snimak iz Srebrenice s fotografijama ratnih zločina, za koji se navodi da su ga Nizozemske oružane snage izgubile prilikom razvijanja. Službenica zadužena za regrutovanje namjeravala je objelodaniti da fotografije nisu bile neuspjele – informacija koja bi bez sumnje potkopala status generala sa tri zvjezdice.
General zataškavanja  opisuje ovaj skandal špijunaže i služi kao činjenično svjedočenje kako je ova tajna operacija zataškavanja izmakla kontroli. Ipak, kao reakcija na aferu, Giltay je od strane ministra odbrane lažno psihijatrijski okvalificiran, a njegova knjiga je zbog prigovora iz krugova vojne obavještajne službe zabranjena od strane suda. Međutim, Žalbeni sud u Haagu je presudio da nema sumnje u tačnost kojom je djelo napisano, ukinuo zabranu i istovremeno potvrdio njen značaj za društvenu raspravu o Srebrenici.
Svi ovi događaji su opisani u besplatnom prevodu na engleski.
Preuzi
i slobodno ga širi – kao počast borbi protiv cenzure.
The Cover-up General
Autor: Edwin Giltay
(Engleski prevod sa nizozemskog)
Den Haag, Nizozemska: 2025.
Besplatna PDF
292 stranica i ilustracije u boji
Tallinn, Estonija, 2024. – U Muzeju zabranjenih knjiga Edwin Giltay predstavlja besplatno englesko izdanje svoje „zabranjene” knjige (General zataškavanja). Tokom govora postaje vidno emotivan kada govori o genocidu u Srebrenici, koji nizozemski vojnici nisu uspjeli spriječiti.
Vremenski slijed
2014
Objavljivanje
2015
Cenzurirano
2016
Zabrana ukinuta
2024
Englesko izdanje
2025
Tech podrška
Tallinn, Estonija, 2024. – U Muzeju zabranjenih knjiga Edwin Giltay predstavlja besplatno englesko izdanje svoje „zabranjene” knjige (nizozemski: De doofpotgeneraal | General zataškavanja). Tokom govora postaje vidno emotivan kada govori o genocidu u Srebrenici, koji nizozemski vojnici nisu uspjeli spriječiti.
Zašto ovo međunarodno izdanje toliko znači
Ovaj slučaj nije zatvoreno poglavlje. Dobio je pažnju svjetskih medija i dotiče se srži funkcionalne demokratije:
•
Za historiju:
Knjiga je poslužila kao dokaz u tužbi Majki Srebrenice protiv nizozemske države i doprinijela presudi nizozemskog Vrhovnog suda kojom je Nizozemska proglašena djelimično odgovornom za smrt oko 350 žrtava genocida.
•
Za slobodu štampe:
Uz sudsku pohvalu za tačnost, General zataškavanja  uspostavio je globalno jedinstven presedan: potpuna zabrana ukinuta uz izričitu sudsku potvrdu istinitosti sadržaja.
•
Za demokratski integritet:
Ovo razotkriva institucionalno klevetanje karaktera. Iako je ministar pravde potvrdio da se knjiga ne smatra lažnim vijestima, ministar odbrane nazvao je autora „potpuno poremećen”. Ova tvrdnja ostaje na internetu, uprkos tome što su je opovrgli sami psiholozi Ministarstva odbrane, sudovi i sama tužiteljica. Svako priznanje ovdje opovrgava taj napad i vraća kredibilitet potreban za rješavanje suštinskog problema: odgovornosti za Srebrenicu.
•
Za državnu odgovornost:
Ovaj slučaj dokumentira obrazac koji nizozemska država primjenjuje kada se suoči sa svojim najtamnijim neuspjesima: šutnja, ometanje i diskreditacija. Višedecenijski obrazac Ministarstva odbrane pokazuje kako državne institucije stavljaju samoodržanje ispred historijske istine. Prekidanje ovog ciklusa zahtijeva sistematsku dokumentaciju i kontinuirani javni pritisak. Ipak, šutnja ostaje.
Vijesti
Zabrana ukinuta, istina potvrđena
Događaji u ovoj aferi toliko su bizarni da bi bez dokumentacije lako mogli ostaviti dojam paranoje. Upravo zato je ovdje gotovo svaka činjenica provjerljiva.
Dana 12. aprila 2016. godine Apelacioni sud u Hagu donio je prelomnu odluku: ukinuo je potpunu zabranu knjige Generala zataškavanja  kao i zabranu govora autora. Ali sud je otišao dalje od pukog vraćanja slobode izražavanja: eksplicitno je potvrdio sadržaj knjige. „Nema sumnje u tačnost s kojom je Edwin Giltay napisao knjigu”, presudili su sudije. „Štaviše, tiču se pitanja od društvenog značaja, kao što su Vojna obavještajna služba i filmska traka iz Srebrenice” (vidi presudu
ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
Ova kombinacija je izuzetno rijetka. Za razliku od poznatih slučajeva kao što su Pentagon Papers ili Spycatcher, gdje su zabrane ukinute isključivo na osnovu slobode izražavanja, nizozemski sudije su otišle korak dalje: pohvalile su autorovu savjesnost. Kao što je sud naveo, čak su i navodne netačnosti bile „nedovoljne da se dovede u pitanje pažnja koju je Giltay pokazao pri pisanju knjige.” Muzej zabranjenih knjiga ovo naziva „vrlo rijetkim primjerom autora koji je uspješno osporio zabranu knjige”
(video).
Ovo predstavlja jedinstven presedan u nizozemskoj pravnoj historiji. Dok su pisci poput Multatulija pobijedili u napadima na određene odlomke, Generala zataškavanja  je jedina nizozemska knjiga čija je potpuna zabrana
(ECLI:NL:RBDHA:2015:15050)
sudski ukinuta. To ukidanje je bilo moguće jer je zabrana bila pravno slaba, dokazi su bili neosporni, a tema od neposrednog javnog značaja. Ali pravna pobjeda je samo dio priče. Ono što ovaj slučaj čini toliko značajnim jeste ono što knjiga otkriva, i kako je vlada na to reagovala. Ili bolje rečeno: kako nije reagovala.
Vlada proturječi sama sebi
Odgovor nizozemske vlade na ovu sudski potvrđenu knjigu pokazuje upečatljivu unutrašnju kontradikciju. Ministar pravde je 2021. godine izjavio da se Generala zataškavanja „ni u kom slučaju” ne smatra lažnim vijestima, teorijom zavjere ili antivladinom propagandom
(PDF).
Time je isključio sve tri diskvalificirajuće oznake i faktički potvrdio njegovu legitimnost, što je u skladu sa presudom iz 2016. godine. Međutim, 2018. godine ministrica odbrane je odbacila knjigu kao „mješavinu činjenica i fikcije”
(PDF). Ovo javnosti postavlja nemoguć izbor.
Ovaj nedostatak jedinstva je ustavno problematičan. Ministri su obavezni provoditi dosljednu vladinu politiku, ali ovdje zauzimaju suprotne stavove o istom djelu koje je potvrđeno na sudu. Jedan ministar priznaje njegovu činjeničnu osnovu, dok ga druga odbacuje kao mješavinu istine i izmišljotina. Ko je u pravu: ministar pravde ili ministrica odbrane, koja decenijama odbija pružiti pojašnjenje? Godine 2017. Odbor za odbranu Predstavničkog doma nizozemskog parlamenta jednoglasno je odlučio da ministrica odbrane mora dati suštinski odgovor na optužbe u knjizi
(PDF).
Međutim, taj odgovor nikada nije dat. Može li vlada djelovati kao arbitar istine kada se njeni vlastiti ministri međusobno proturječe? Ako ministri ne mogu govoriti jednim glasom o pitanjima od velikog historijskog značaja, kako građani mogu vjerovati njihovoj riječi?
Apelacioni sud u Hagu: zabrana knjige ukinuta Izvor: ThePostOnline, 2016.
Jednoglasni poziv ministrici odbrane da odgovori Izvor: Hart van Nederland, 2017.
Šta knjiga otkriva: zataškavanje Srebrenice
Šta je uzrokovalo ovu institucionalnu šutnju? Generala zataškavanja  minuciozno opisuje kako je operacija nizozemskih vojnih obavještajaca potpuno izmakla kontroli. Ova operacija uključivala je nadzor civila na njihovom radnom mjestu i prikrivanje fotografskih dokaza vezanih za genocid u Srebrenici 1995. godine, u kojem je više od 8.000 Bošnjaka (bosanskih muslimana) ubijeno nakon što su nizozemske UN trupe zakazale u zaštiti njihove enklave. Filmska traka je dokumentovala i srpske ratne zločine i pomoć nizozemskih trupa pri deportaciji Bošnjaka—dokaze koje je nizozemska vojska željela prikriti.
Knjiga opisuje kako je ova operacija započela infiltracijom oficirke vojne obavještajne službe Barbare Overduyn na Giltayevo civilno radno mjesto u Delftu 1998. godine, što je uključivalo, između ostalog, provalu i fotografsko nadgledanje
(PDF).
Ona se obratila Giltayu dok je otvoreno govorila o unutrašnjem otporu unutar njene obavještajne službe potiskivanju fotografija iz Srebrenice. Nakon što je Giltay podnio žalbu nacionalnom ombudsmanu, Overduyn ga je optužila da je „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”
(PDF),
što je ministar odbrane usvojio kao svoj službeni stav prema ombudsmanu.
Giltay je prijavio ovu ministarsku klevetu glavnom javnom tužiocu u junu 1999. godine
(PDF).
Dvije sedmice kasnije, ministar je smijenio i šefa Vojne obavještajne službe i njegovog zamjenika nakon što su utvrđena ozbiljna zloporaba i loše upravljanje
(PDF).
Međutim, ministrova karakterizacija je i dalje dostupna na internetu
(izvještaj  1999/507).
Ovo uprkos značajnim protudokazima: procjena Ministarstva odbrane iz 1998. godine koja je utvrdila jak karakter
(PDF),
profesionalne preporuke multinacionalnih kompanija uključujući IBM i Deloitte
(PDF,
PDF,
PDF,
PDF),
potvrda apelacionog suda o Giltayevoj tačnosti, i Overduynovo vlastito kasnije priznanje da su njene tvrdnje opovrgnute
(PDF).
Već 2000. godine Njeno Veličanstvo kraljica Beatrix je intervenisala na Giltayev zahtjev u vezi sa njegovom krivičnom prijavom za klevetu
(PDF),
nakon čega je gradonačelnik Haga Wim Deetman formalno priznao da su njegove policijske snage postupile neprimjereno prema njemu
(PDF,
PDF).
Tek je presuda suda iz 2016. godine nedvosmisleno utvrdila javni interes u Giltayjevim otkrićima. Uticaj knjige seže daleko izvan sudnice: više od četiri stotine publikacija—u štampanim medijima, na radiju, televiziji i internetu, od Brazila do Indonezije—donijele su priču do procijenjenih deset miliona ljudi širom svijeta.
Pročitajte više o ovoj procjeni
Ova gruba procjena temelji se na kombinovanim brojevima čitalaca i gledalaca tokom godina iz velikih izvora poput, između ostalog, Al Jazeera Balkans, Al Jazeera Documentary, Dnevni Avaz, NOS  i Nu.nl, nadopunjeno publikacijama na brojnim manje poznatim online platformama, blogovima i društvenim mrežama širom svijeta. U nastavku slijedi selekcija najvažnijeg medijskog pokrića:
Ova međunarodna pažnja ne odražava samo znatiželju o zabranjenoj knjizi, već i zabrinutost zbog onoga što ona otkriva: dokaze o institucionalnim praksama prikrivanja u razdoblju nakon genocida u Srebrenici. U julu 2015. Majke Srebrenice su citirale knjigu kao dokaz upravo onog obrasca prikrivanja koji je u njoj opisan. Njihov žalbeni podnesak protiv nizozemske države
(PDF, str. 23–25)
navodi knjigu zajedno s desecima drugih dokaznih materijala.
Iako država nije osporila sadržaj knjige u postupku Majki, knjiga nije ostala neosporena iz krugova vojnog obavještajnog aparata. Prema vlastitom iskazu, Overduyn se obratila Ministarstvu odbrane, koje je djelo bilo upoznalo, ali je odlučilo da samo ne poduzima nikakve mjere
(PDF).
Potom je zahtijevala potpunu zabranu knjige i govora, koja je izrečena 2015. ali je poništena od strane Apelacionog suda 2016. godine. 2019. Vrhovni sud je u predmetu Majki presudio da Nizozemska snosi djelomičnu odgovornost za smrt oko 350 muškaraca tokom genocida u Srebrenici
(ECLI:NL:HR:2019:1223).
Još dvije afere
Knjiga ne razotkriva samo vojnoobavještajnu operaciju vezanu za Srebrenicu. Ona opisuje i zaseban program zavođenja (honey-trap) koji je vodila Služba unutrašnje sigurnosti (BVD). U ovoj operaciji, koja je bila skrivena od parlamenta, nizozemski studenti su angažirani kao privatne osobe pod klauzulama o povjerljivosti kao „domaćice i domaćini” radi zavođenja stranih diplomata. Giltay je za ovo kontaktiran 1992. godine, pri čemu je bio pogrešno informiran o mogućoj ucjeni te geopolitičkim i osobnim opasnostima koje su bile uključene
(e-knjiga, str. 46–47, 81–86).
Godine 2015. ministar unutrašnjih poslova Ronald Plasterk, odgovoran za agenciju nasljednicu BVD-a, izjavio je uprkos Giltayevoj detaljnoj obavijesti: „Neću se na to dalje sadržajno osvrtati”
(PDF).
Na zahtjev autora, međutim, naredio je službenu istragu nadzornog odbora za obavještajne službe CTIVD, koju je povukao 46 dana kasnije
(PDF,
PDF).
Na istom civilnom radnom mjestu na kojem je Overduyn infiltrirala 1998. godine radila je i žena koja je nezasluženo dospjela u životno opasnu situaciju zbog IRT-afere. Ovaj korupcijski skandal uključivao je državnu infiltraciju u organizovani kriminal vezan za drogu
(e-knjiga, str. 73).
Pobjegla je iz svog provincijskog grada, a Ministarstvo pravde ju je uključilo u program zaštite svjedoka. (Giltay je ovo saznao još 1999. godine, ali je šutio do 2026. radi sigurnosti svoje bivše kolegice.)
Tako su se prikrivanje vezano za genocid, tajni honey-trap program i prekogranični skandal korupcije vezane za drogu provlačili kroz ovu priču. Podudarnost triju afera može pomoći objasniti zašto je država tako uporno šutjela: priznanje nalaza o Vojnoobavještajnoj službi dalo bi vjerodostojnost otkriću o Službi unutrašnje sigurnosti, i obratno. Tu je i dužnost brige oko zaštite svjedoka: jedno ministarstvo pomoglo je zaštićenom svjedoku pronaći sigurno mjesto za rad, samo da bi drugo ministarstvo potom tamo provelo obavještajnu operaciju. Lijeva ruka Države kompromitovala je ono što je desna ruka štitila. Priznavanje toga dovelo bi u pitanje čitav program zaštite svjedoka.
Rezultat je država koja govori s tri proturječna glasa: odbacivanje (Odbrana), odbijanje reakcije (Unutrašnji poslovi) i potvrda (Pravosuđe). Time se potkopava povjerenje javnosti u spremnost nizozemske vlade da istinito adresira vlastite institucionalne propuste.
Izbor šutnje
Uprkos sudskoj validaciji i međunarodnom odjeku knjige, ministarstva koja su u njoj navedena zadržala su sadržajnu šutnju o njenim otkrićima. Ovaj obrazac je počeo još prije objavljivanja: u martu 2014. ministrica odbrane i ministar unutrašnjih poslova su primili formalno obavještenje s rokom za odgovor, potvrđeno potpisanom potvrdom o prijemu
(PDF,
PDF).
Oni su odlučili ne odgovoriti. Nije bilo sadržajnog odgovora pri objavljivanju, niti kada je zabrana 2016. godine ukinuta uz sudsku pohvalu.
U junu 2017. Ministarstvo odbrane je odbilo zahtjev za povlačenje ministarske klevete iz 1999, pozivajući se na izvještaj ombudsmana iz 1999. i istragu CTIVD-a. Obje instance su, naime, navodno proglasile Giltayeve pritužbe na Vojnu obavještajno-sigurnosnu službu (MIVD) neosnovanima
(PDF).
Međutim, izvještaj ombudsmana bio je osporen od strane Apelacionog suda u Hagu kada je potvrdio temeljitost knjige
(ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
General Onno Eichelsheim, direktor MIVD-a i sadašnji komandant Oružanih snaga, napisao je Giltayu u oktobru 2017: „CTIVD nije razmatrao pritužbu od Vas protiv MIVD-a. Iz tog razloga ne postoji ni izvještaj CTIVD-a”
(PDF).
Također 2017. godine, parlamentarni Odbor za obranu jednoglasno je zahtijevao da ministrica suštinski odgovori. Međutim, službeno pismo Zastupničkom domu u potpunosti je zaobišlo cjelokupnu vojnoobavještajnu aferu
(PDF).
Ministrica obrane Ank Bijleveld, upitana o slučaju 2018. godine, jednostavno je izjavila: „Ministarstvo obrane nema više ništa za reći o tome“
(PDF).
Čak i nakon što je Vrhovni sud 2019. presudio da Nizozemska snosi djelimičnu odgovornost za smrt približno 350 žrtava Srebrenice
(ECLI:NL:HR:2019:1223),
u predmetu u kojem je knjiga bila dio sudskog spisa, Giltay nije čuo ništa. 2020. godine ponovo je formalno pozvao Ministarstvo obrane da suštinski odgovori, ovog puta s ciljem prevođenja knjige
(PDF).
Ministrica je odgovorila da „nema potrebu suštinski odgovarati na vašu knjigu“, bez pravnog obrazloženja za taj stav
(PDF).
Godine 2021. ministar pravde je izričito potvrdio da se ni knjiga ni autor ne smatraju “opasnim po državu”
(PDF).
Time ne postoji pravno opravdanje za mjere ometanja kojima je Giltay izložen od 1998. godine. Da su ministri odbrane i unutrašnjih poslova smatrali da državne tajne, vojni sigurnosni interesi ili tekuće operacije stoje na putu objavljivanju, upravno pravo bi ih obavezalo da to izričito navedu. Nijedan od njih to nije učinio 2014. godine. Ministarstvo odbrane to nije učinilo ni 2020. godine. Njihova šutnja stoga nije zakonom propisana tajnost. To je izbor. Time otpada i posljednji pravni osnov na kojem su mjere ometanja još mogle izgledati opravdano.
Šutnja Ministarstva odbrane proteže se čak i na filmsku traku. Iako su Agfa foto-stručnjaci u Münchenu zaključili da je traka bila toliko temeljito uništena da je to moglo biti učinjeno samo namjerno
(PDF),
Ministarstvo odbrane i dalje insistira na verziji o grešci pri razvijanju. Ovo ostaje stav Ministarstva odbrane
(PDF).
Ova upornost stvara neviđenu asimetriju: jaz između dokumentiranog utvrđivanja činjenica i trajnog izostanka institucionalne odgovornosti ostaje nepremošćen. U demokratiji koja funkcionira s robusnim mehanizmima kontrole, ovakvo trajno odbijanje suočavanja s knjigom potvrđenom od strane suda bilo bi nemoguće. To što se nastavlja nije praznina u ovoj priči. To jeste  priča.
Situacija podsjeća na šahovsku partiju u kojoj igrač, suočen s neizbježnim matom, jednostavno odbija napraviti još jedan potez. Šta se dešava kada igrač dokaze ne priznaje, ali ih ni ne opovrgava? Sprječava formalni poraz, ali da li to mijenja ishod? Svakom posmatraču je mat već jasan. Šutnja ministarstva otkriva upravo mentalitet zataškavanja koji ova knjiga razotkriva: institucionalnu nesposobnost suočavanja s neugodnim istinama o kontroverznim obavještajnim operacijama, od kojih je jedna povezana s najvećim neuspjehom u modernoj nizozemskoj historiji.
Od ometanja do priznanja
Godine 2023. Giltay je ponovo ostvario pobjede nad državnim ometanjem. Iako je Nacionalni ombudsman njegov dosije doslovno držao „u sefu”
(PDF),
sud je presudio da je institucija nezakonito blokirala njegov zahtjev za informacijama
(ECLI:NL:RBDHA:2023:17841)
i čak je u kasnijoj presudi naložio plaćanje kazne
(ECLI:NL:RBDHA:2023:20409).
Sa ovim sredstvima koja je naložio sud
(PDF)
Giltay je finansirao prevod i besplatnu globalnu distribuciju engleskog izdanja svoje knjige
(e-knjiga),
čime je državno ometanje ironično pretvoreno u globalnu dostupnost. Godine 2024. ovo međunarodno izdanje predstavljeno je u Muzeju zabranjenih knjiga u Tallinnu, Estonija, koji ga je uvrstio u svoju zbirku uz ‘zabranjeno’ nizozemsko izdanje.
Novo izdanje je dobilo neočekivano priznanje iz svijeta tehnologije. U 2025. xAI-jev chatbot Grok sam predložio promociju knjige
(PDF)
i javno je podržao
(x.com/grok/status/1985507338372202650).
Grok ga je klasificirao kao „nefikciju” i objavio: „istina ne smije biti zakopana”
(x.com/grok/status/1987845524284985721).
Bila je to prva službena preporuka knjige ikada od matične kompanije xAI. Podrška je bila institucionalna: xAI, procijenjen na četvrt biliona dolara, potvrdio je da se radi o službenom stavu kompanije
(x.com/grok/status/1986563860116185346).
Giltayeva iskustva uključena su u tekuće istraživanje prof. Andrewa Halesa sa Univerziteta Mississippi o posljedicama cenzure knjiga. On je jedini intervjuirani autor u tom istraživanju koji nije napustio svoju zemlju
(PDF).
Sama knjiga nalazi se u zbirkama Palače mira u Hagu, Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima i Instituta NIOD za studije rata, holokausta i genocida u Amsterdamu
(PDF).
Značajno je da su ga nabavile i tri biblioteke Ministarstva odbrane: Kraljevska vojna akademija, Kraljevski nizozemski pomorski institut i Nizozemski institut za vojnu historiju
(PDF).
Ministarstvo odbrane omogućava vlastitim oficirima da čitaju ovu knjigu.
Čak su i vlastiti predstavnici ovog ministarstva pobili njegov stav da je Giltay „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”. Još 1998. godine, samo ministarstvo je u svojoj psihološkoj procjeni zaključilo da je Giltay imao snažan karakter,
(PDF),
suprotno od toga da je bio mentalno nestabilan. Overduyn je 2016. godine sama u sudskim dokumentima priznala da su njene tvrdnje o autoru pobijene dokazima
(PDF).
Ipak, ministarstvo je na Giltayev zahtjev za povlačenje iz 2017. nedvosmisleno odgovorilo: „Smatram da je vaš slučaj zatvoren”
(PDF).
Godinu dana kasnije, ministrica obrane Ank Bijleveld javno je u razmjeni na društvenim mrežama pohvalila Giltayevu vojnu pronicljivost
(PDF).
Ovaj obrazac kontradikcije proteže se čak i na Nacionalnog ombudsmana. Dokument Ministarstva odbrane iz 1999. godine u cijelosti je uključen kao zvaničan stav ministra u javnom izvještaju ombudsmana
(izvještaj  1999/507).
Ali četvrt stoljeća kasnije, 2024. godine, vlastita viša pravna savjetnica institucije, Karin Vaalburg, pohvalila je Generala zataškavanja. Kao bivša potpukovnica koja je zastupala ombudsmana protiv Giltaya u povezanim sudskim postupcima, napisala je u svojoj poslovnoj korespondenciji: „Čestitam na veoma sveobuhvatnoj osnovnoj dokumentaciji i nivou detalja u priči!”
(PDF).
Ova pisana pohvala je došla od iste institucije čiji izvještaj iz 1999. godine još uvijek stoji na internetu.
Nijedan nizozemski sud nikada nije izričito presudio o Giltayevom osobnom integritetu. Ta ocjena je uslijedila 2025. godine, u potpuno drugačijem okviru: prilikom njegovog formalnog prelaska na judaizam. Međunarodni rabinski sud (beit din) istražio je njegov integritet, uključujući njegov iskaz o aferi
(PDF)
i certificirao ga kao „dostojnog”
(PDF).
Ova halahička odluka oštro kontrastira s tvrdnjom Ministarstva odbrane da je on „nadražujući”, „neprilagođen” i „potpuno poremećen”.
Prekinite šutnju o Srebrenici
General zataškavanja  nije kontroverzna knjiga. To je djelo istraživačkog novinarstva potvrđeno od sudova, potkrijepljeno od brojnih izvora, priznato od protivnika i djelimično podržano od vlade. Etiketa „kontroverzan” se često primjenjuje na djela koja izazivaju vlast. Ali šta je zapravo potrebno za kontroverzu? Dvije legitimne strane. Ako je jedna strana proizvela stotine dokumenata, a druga strana se skoro tri decenije bavila ometanjem i šutnjom, da li postoji još uvijek kontroverza? Ili je to dokumentovana istina suočena s institucionalnim poricanjem?
Čak je i vodeća tehnološka kompanija iz Silicon Valleyja podržala knjigu, učinivši je predmetom svoje prve ikada zvanične preporuke knjige. Ali najznačajnije potvrde dolaze od tradicionalnih stubova demokratskog poretka. Šest nezavisnih autoriteta je formalno potvrdilo ono što Ministarstvo odbrane odbija priznati:
Preživjeli:
Preživjeli iz Srebrenice citirali su knjigu kao dokaz u svojoj tužbi u kojoj je utvrđena suodgovornost Nizozemske za žrtve genocida
Pravosuđe:
Apelacioni sud je potvrdio tačnost knjige i ukinuo zabranu objavljivanja i govora
Parlament:
Parlament je priznao ozbiljnost slučaja zahtijevajući jednoglasno odgovore od ministra odbrane
Ministarstvo:
Ministar pravde je potvrdio da se ne radi o dezinformaciji
Nadzor:
Viša pravna savjetnica Nacionalnog ombudsmana, čija je institucija dva puta izgubila od Giltaya na sudu, pohvalila je dokumentaciju knjige
Postupak:
Sud je presudio da je ovaj ombudsman nezakonito blokirao Giltayev zahtjev za informacijama, čime je potvrđen obrazac institucionalnog opstruiranja opisan u knjizi
Pored ovih validacija knjige, autor je primio profesionalne preporuke od multinacionalnih kompanija uključujući IBM i Deloitte, i vojnu procjenu koja je potvrdila jak karakter. Ništa od toga nije mogla osporiti ključna svjedokinja Ministarstva odbrane, koja je nastojala zabraniti knjigu: ona je u sudskim dokumentima priznala da su njene specifične tvrdnje o autoru bile opovrgnute dokazima. Ipak, Ministarstvo odbrane nastavlja zastupati njenu opovrgnutu poziciju čak i nakon njene smrti 2024. godine.
Ali ovo više nije pitanje vjerodostojnosti jednog uzbunjivača. Radi se o tome može li demokratska država nastaviti proturječiti onome što govore njeni vlastiti sudovi, njen vlastiti ministar pravde, njene vlastite žrtve i dokumentovane historijske činjenice. Odbijanje Ministarstva da povuče svoj klevetnički izvještaj nije samo lične prirode: ono ometa istragu o obavještajnom skandalu vezanom za genocid. Sve dok diskreditacija glasnika ostaje vladina politika, sama poruka se nikada ne može razmotriti. Lična rehabilitacija nije krajnji cilj, već neophodan uslov za historijsku odgovornost.
Nema druge opcije
25. marta 2026. godine autor je razgovarao sa sutkinjom Solomy Balungi Bossa Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Kao glavna gošća učestvovala je u javnoj debati u Amareu, Hagu
(PDF),
u vidokrugu Ministarstva odbrane. U kontekstu Srebrenice i ove knjige, pitao ju je šta misli o onima koji prikrivaju dokaze o ratnim zločinima. Njen odgovor bio je nedvosmislen: “Oni bi trebali biti dovedeni pred sud”
(PDF).
Na kocki je odgovornost za Srebrenicu. Ova knjiga je doprinijela presudi Vrhovnog suda u kojoj je utvrđena odgovornost Nizozemske za oko 350 žrtava genocida. Kontinuirana šutnja Ministarstva odbrane šalje jasan signal: institucionalno samoodržanje je važnije od historijske istine o jedinom genocidu u Evropi od Holokausta.
Za preživjele Srebrenice, danas , ovo znači 10000 dana borbe od 11. jula 1995. kako bi dobili odgovore koje zaslužuju. Za veterane Dutchbata, ovo znači čekanje na objavu njihovih fotografija koje su u to vrijeme bile oduzete
(PDF).
Za Ministarstvo odbrane to znači blokiran položaj u kojem šutnja postaje sve skuplja – pravno, moralno i geopolitički.
Istina zahtijeva hrabrost, posebno kada dira nacionalnu traumu. Ta hrabrost zaslužuje priznanje kada dođe. Transparentnost je naposljetku jedini održivi put naprijed: ne kao prijetnja uključenim službenicima, već kao preduvjet za institucije da povrate povjerenje javnosti.
Nema druge opcije: okončajte šutnju o Srebrenici. Istina o genocidu ne zaslužuje ništa manje. Majke još uvijek čekaju.
Glasovi i pohvale
Ovdje stoje 72 verificirana citata iz presuda, službenih dokumenata, međunarodnih medija i svjedočenja preživjelih i stručnjaka. Među njima su i skeptične izjave nizozemskih ministara i drugih, od kojih nijedna, međutim, ne opovrgava činjeničnu tačnost sadržaja knjige. Citati otkrivaju zašto je nizozemski sud 2015. godine zabranio cijelu knjigu i zašto je ta odluka opozvana. Također se poziva na suočavanje s mračnim poglavljem u historiji: genocidom u Srebrenici (1995), u kojem je više od osam hiljada Bošnjaka ubijeno uprkos mandatu nizozemskih UN trupa da zaštite njihovu enklavu, a dokazi o nizozemskom neuspjehu su prikriveni. Podijeljeni u 12 sekcija, ispod svakog citata stoji navod izvora. Provjerite ih sami.
Napomena: Ovi citati ocrtavaju aferu oko knjige Edwina Giltaya Generala zataškavanja. Srebrenica u njoj ima važnu ulogu, ali nije glavna tema. Ključni pojmovi: MID (Vojna obavještajna služba), MIVD (nasljednik MID-a) i CTIVD (nadzornik obavještajnih službi). Citati iz nizozemskih i drugih izvora prevedeni su na bosanski, vjerno originalima.
Lažna psihijatrizacija
Od „neprobojnog” do „potpuno poremećenog”: kako nizozemsko Ministarstvo odbrane ućutkava alarmatore.
„Jaka ličnost”
drs. P. van der Pol, psiholog Ministarstva odbrane, odbija Edwina Giltaya tokom pregleda za posao zbog karaktera koji je smatrao prejakim da se slomi pod narednicima za vježbu (1998.) – upitna procjena za Ministarstvo koja je kasnije revidirana u zvaničnim dokumentima
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/karakter.pdf
„Potpuno poremećen”
Frank de Grave, ministar odbrane, o Edwinu Giltayu nakon što je prijavio zloupotrebe, u zvaničnom, nikad povučenom, potpisanom stavu od strane njegovog generalnog sekretara (1999.), u direktnoj kontradikciji s ranijom procjenom „jačeg karaktera”
🇳🇱 Izvor:web.archive.org/web/20260204163946/nationaleombudsman.nl/publicaties/rapporten/1999507 (Sekcija C.5: Stav ministra)
„Dalja pisma od vas o istoj stvari će biti primana samo uz potvrdu.”
Reinier van Zutphen, Nacionalni ombudsman, odbija povući javni izvještaj ombudsmana iz 1999. godine u kojem je De Graveova izjava o ludilu neopovrgnuto uključena, uprkos Giltayevom podnošenju obilja službenih dokumenata koji opovrgavaju optužbe
„Nepravilna psihijatrizacija onih koji prijavljuju nezakonitosti je ponavljajući fenomen. To je politika, a ministar odbrane ništa ne čini da to zaustavi.”
Victor van Wulfen, borbeni pilot koji je sam lažno proglašen potpuno poremećenim od strane Ministarstva odbrane
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/persbericht.pdf (Citat pružen preko direktne poruke na X-u, 10. septembar 2017.)
„Nisam otpustio svog najvišeg državnog službenika. Nisam zamijenio vrhunski tim. Bio je to strašna dilema. Čak i sada, nisam siguran da sam donio pravu odluku.”
Frank de Grave, bivši ministar odbrane, razmišlja u svojoj autobiografiji (2018.) o svom generalnom sekretaru, koji je potpisao Giltayovu izjavu o ludilu u njegovo ime
„Ministarstvo odbrane se nikada na ovaj način nije izjašnjavalo o gospodinu Giltayu.”
Ank Bijleveld, ministrica odbrane (2018.), negira da je Ministarstvo odbrane ikada Giltaya označilo kao „potpuno poremećenog”, dok ta karakterizacija do danas stoji objavljena kao zvaničan stav ministra u izvještaju Ombudsmana 1999/507
Poričanje realnosti od strane Ministarstva odbrane: šta je činjenica, a šta fikcija?
„Edwin Giltay je bio otpusten iz [pružatelja kablovske i internet usluge] Caseme nakon samo tri dana zbog nadražujućeg i neprilagođenog ponašanja.”
Frank de Grave, ministar odbrane, preuzima u svom službenom stavu (1999.) još jednu tvrdnju koja je isključivo preuzeta iz saslušanja Barbare Overduyn, vojne obavještajne oficirke koja je kratko radila u Casemi
„Edwin Giltay je obavljao svoje dužnosti kao privremeni radnik na zadovoljstvo svog poslodavca od 8. juna do 23. jula 1998. godine.”
Casema, službeni certifikat (1999.), u direktnoj suprotnosti sa stavom De Gravea, koji je decenijama stajao bez osporavanja na stranici Nacionalnog ombudsmana i koji je uklonjen bez obrazloženja u martu 2026. godine
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/bijlage4.pdf
„Edwin Giltay je radio za nas u Casemi od 8. juna 1998. do 27. jula 1998. na potpuno zadovoljstvo klijenta.”
Agencija za zapošljavanje Randstad, službena preporuka (1999.), potvrđuje da je Randstad bio poslodavac do datuma završetka ugovora i da je otkaz od strane Caseme stoga bio pravno nemoguć, što direktno proturječi stavu De Gravea
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/bijlage6.pdf
„ [Tvrdila sam] da je Giltay otpušten iz Caseme zbog neprimjerenog militantnog ponašanja. [To je] od tada pismeno opovrgnuto od strane Giltaya uz priložene dokaze.”
Barbara Overduyn priznaje, nakon 17 godina, da je Giltay dokazima opovrgao njenu tvrdnju o otkazu (2016.)
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/memorie.pdf (odlomak iz odgovora na tužbu)
„Vaše pismo ne sadrži nikakve nove reference ili činjenice na osnovu kojih bi trebalo izvršiti ispravku ili vam se izvinuti.”
Jeanine Hennis-Plasschaert, ministrica odbrane (2017.), odbija ispraviti svoj službeni stav i nastavlja iznositi tvrdnje koje su opovrgnute, čak i nakon priznanja njene ključne svjedokinje Barbare Overduyn
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/buirma.pdf
„Sa Edwinom Giltayem, činjenica i fikcija se zaista isprepliću.”
Ank Bijleveld, ministarka odbrane (2018.), nastavlja ignorisati Overduynovo priznanje, odbija suštinski odgovoriti i javno optužuje Giltaya za izvrtanje činjenica
„Neuspjeli” srebrenički filmski rolo: izgubljen u mreži intriga i unutrašnjih sukoba.
„Imao sam privilegiju da pročitam Giltayev rukopis Generala zataškavanja i naježio sam se. ‚Ovo neće biti dobrodošlo', komentarisao sam, dodajući: ‚Pazi se na odmazdu!' Plašim se da je bilo ozbiljnog lažiranja na najvišim nivoima.”
„U Generalu zataškavanja  sukob između dvije frakcije unutar nizozemskog Ministarstva odbrane dolazi u centar pažnje. Jedna strana je htjela po svaku cijenu uništiti inkriminirajući srebrenički filmski rolo koji pokazuje zločine, dok je druga nastojala da ga objavi.”
„Knjiga General zataškavanja  citira zaposlenu u Vojnoj obavještajnoj službi (MID) koja je 1998. istakla da fotografije nisu neuspjele i da se kriju.”
Marco Gerritsen i Simon van der Sluijs, advokati Majki Srebrenice, u svom memorandumu pritužbi protiv nizozemske Države (2015.), o Barbari Overduyn
„Svakom prilikom kad vlada izgubi informacije, svi odmah viču: 'Vidi, baš kao ta filmska traka'. Zašto vlada ne može jednostavno biti otvorena? Važno je da se ova zagonetka riješi jednom zasvagda.”
Brenno de Winter, istraživački novinar, poziva na transparentnost nakon što je primio prvi primjerak
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/leidschdagblad.pdf (odlomak iz Leidsch Dagblad, 27. novembar 2014.)
„Objaviti filmsku traku odmah, sa porukom da je ionako ne mogu zaustaviti, bilo bi bolje. Ovo je farsa.”
bivši viši glasnogovornik Ministarstva odbrane, u povjerljivom razgovoru o zataškavanju u Giltayevoj kući u prisustvu novinara (2020.)
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/book.pdf (str. 200)
„Mnogo je važniji [od filmske trake] izgubljeni faks sa 239 imena muslimanskih muškaraca.”
prof. dr. Joris Voorhoeve, bivši ministar odbrane i profesor međunarodnih odnosa, u odgovoru na Giltayevu knjigu, o još jednom izgubljenom dijelu dokaza o Srebrenici, što neuspjeh čini još težim
Jedinstvena zabrana objave i govora: kako je jedna greška u pisanju pokrenula potpunu zabranu.
„‚U tome nema ni trunke istine!’ advokat Barbare Overduyn zahtijeva odštetu, tvrdeći da je njegova klijentica nakon čitanja knjige ‚loše spavala — veoma neugodno’.”
Leidsch Dagblad izvještava da je Overduyn tužila Giltaya za klevetu (2015.), 16 godina nakon što ga je lažno nazvala „potpuno poremećenog”
„Naređuje optuženom da se suzdrži od dalje distribucije, objave i/ili ponovnih izdanja Generala zataškavanja … i da se suzdrži od promovisanja knjige na predavanjima, prezentacijama knjiga i drugim javnim izjavama.”
Okružni sud u Hagu (2015.), ušutkava Giltaya, pola godine nakon što su Majke Srebrenice podnijele knjigu kao dokaz protiv nizozemske države
Barbara Overduyn, u faksu koji nepobitno dokazuje da je varirala pravopis svog imena (1999.) – kasnije je tvrdila da je Giltay, koji je usvojio pravopis koji je koristio MID, pogrešno napisao njeno ime, što je bio jedan od razloga zašto je sud odlučio da u potpunosti zabrani knjigu
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/fax.pdf (Napomena: Poglavlje 16 knjige objašnjava kako obavještajni oficiri mijenjaju pravopis svog imena kako bi stvorili zabunu)
„Nije zamislivo da se takva pažljivo dokumentovana i temeljno istražena knjiga zabrani. Giltay je poslao rukopis ministarki odbrane unaprijed, koja nije imala primedbe.”
Caspar ten Dam, analitičar sukoba i (2016.) predsjednik Stari Most (nizozemske NVO koja se zalaže za istinu o Srebrenici)
„Nizozemski sud mu je eksplicitno zabranio da promovira svoju knjigu ili komunicira sa medijima, što je neviđeno u nedavnoj istoriji ‘zemlje tulipana’.”
Dnevni Avaz, bosanski dnevni list, o Giltayevoj neviđenoj zabrani (pod kaznom od € 1.000 po danu, do € 100.000)
„Posljedica ovoga je da autori više ne smiju objavljivati iz straha da čak i jedan odlomak može dovesti do presude koja zabranjuje cijelu knjigu (zastrašujući efekat). Giltay je čak morao da ugasi cijeli svoj web-sajt.”
Boekx Advocaten, u Giltayevoj žalbi protiv zabrane
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/boekx.pdf (odlomak iz poziva)
„U ljeto 1998. godine, dok sam radio u Casemi, Barbara Overduyn mi je naredila da prestanem viđati Edwina Giltaya. Prema riječima Overduyn, njegova prošlost je bila toliko loša da se on ne bi usudio da mi o njoj ispriča.”
Kolega iz Caseme i prijatelj Giltaya (1999.) svjedoči o klasičnoj taktici ometanja MID-a: sijanje sumnje o Giltayevoj prošlosti na radnom mjestu dok je on odsutan
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/isoleren.pdf
„Ovim Vam dajem otkaz od 1. januara 1998.”
Henk van Hoof, državni sekretar odbrane, daje otkaz Barbari Overduyn, koja se infiltrirala u Casemu u junu 1998., retroaktivno od 1. januara 1998. – odluka koja je saopštena tek 3. novembra 1998. – čime jednim potezom pera briše ruke od ove kontroverzne operacije
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/ontslag.pdf
„Pomoćnik odjela Intell MIVD, Ministarstvo odbrane: maj 1995. – decembar 1998.”
Barbara Overduyn, na svom LinkedIn profilu (profil u sjećanje od njene smrti 2024. godine), gdje se otvoreno predstavljala kao desna ruka u obavještajnom odjeljenju MIVD-a, nasljednika MID-a
„Knjiga se može ponovno distribuirati. Ne postoji sumnje u brižljivost i tačnost s kojom ga je napisao Edwin Giltay. Štaviše, radi se o stvarima od javnog značaja, kao što su MID i srebrenički filmski rolo.”
Žalbeni sud u Hagu, ukinuvši i zabranu knjige i zabranu govora: jedinstvena presuda (2016.)
„Država Nizozemska je djelimično odgovorna za štetu koju su pretrpjeli članovi porodica oko 350 Bošnjaka.”
Žalbeni sud u Hagu (2017.), donosi presudu da Nizozemska nosi suodgovornost za njihovu smrt – u memorandumu žalbe General zataškavanja  je korišćen kao dokaz za prakse prikrivanja nizozemske države
Politika interveniše: jednoglasni poziv komore prisiljava Ministarstvo odbrane da položi račune.
„Realnost se ispostavlja čudnijom od najluđe teorije zavjere. Knjiga dokazuje da je sve moguće, čak i u Nizozemskoj, uključujući prijetnje.”
Willem Middelkoop, međunarodni autor bestselera i novinar, o ometajućim mjerama kao što su psihološka zastrašivanja obavještajnih službi, kako je navedeno u knjizi
„Savjet za čitanje! Knjiga o slanju tajnih agenata i filmskoj traci Dutchbata III je prvo bila zabranjena od strane suda, a sada objavljena tako da svi mogu pročitati šta se zaista dogodilo u Nizozemskoj.”
Udruženje Dutchbat III, veteranska organizacija nizozemskih vojnika koji su zaista bili prisutni u Srebrenici, preporučuje knjigu
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/dutchbat.pdf
„Je li ovo Kafka? Volio bih da cijela priča o Srebrenici jednog dana izađe na vidjelo. Ako vlada tada bude otvorena i o ovoj priči, to bi bila lijepa sporedna korist.”
Hans Laroes, bivši glavni urednik nizozemskih NOS vijesti, u svom epilogu uz knjigu
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/boek.pdf (str. 216)
„Gospodin Giltay je napisao impresivnu knjigu o svojim iskustvima. Mnogi poslanici se slažu sa mnom da ministarka odbrane duguje odgovor.”
Sadet Karabulut, članica Parlamenta (2017.), prije jednoglasne odluke parlamentarne Odbora za odbranu da ministarka mora odgovoriti
🇳🇱 Izvor:vimeo.com/462739433?texttrack=en (odlomak iz Hart van Nederland )
Zvanični stavovi
Od zatvaranja do eskalacije: kako se država sama sebi protivi.
„Na daljnja pisma s vaše strane više se neće odgovarati.”
Frank de Grave, ministar odbrane (30. oktobra 2000.), odbija dalje se baviti ovom aferom
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/staken.pdf
„U ime Njenog Veličanstva kraljice, obavještavam vas da je kraljica primila vaše pismo od 14. oktobra i stavila ga u ruke ministra na razmatranje…”
Kabinet Kraljice (31. oktobra 2000.), prihvata Giltayevu eskalaciju prema šefu države, dan nakon što je De Grave pokušao ušutkati Giltaya
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/koningin.pdf
„Vaša žalba MIVD-u je proglašena neosnovanom nakon istraga nadzornog odbora CTIVD-a i Nacionalnog ombudsmana. Smatram vaš slučaj završenim.”
Jeanine Hennis-Plasschaert, ministrica odbrane, odbija Giltayev zahtjev za rehabilitaciju (2017.), na osnovu navodne istrage CTIVD-a i izvještaja ombudsmana koji je Žalbeni sud u Hagu pobio 2016.
„Nadzorni odbor CTIVD-a nije obrađivao nikakvu vašu žalbu protiv MIVD-a. Stoga ne postoji izvještaj CTIVD-a.”
General Onno Eichelsheim, direktor MIVD-a i sadašnji načelnik Oružanih snaga, opovrgava postojanje istrage iza koje se krije njegova ministarka (2017.)
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/bijlage19.pdf
„Ova knjiga se karakteriše visoko čitljivim stilom. … Teorija o filmskoj traci, međutim, je nevjerovatna, a ono što autor misli pod ‘psihijatrizacijom’ nije jasno.”
Dr. Klaas Dijkhoff, ministar odbrane, kritizira knjigu u pismu parlamentu (2017.), dok je Žalbeni sud u Hagu (2016.) upravo pohvalio njenu preciznost
„Knjiga se nipošto ne smije smatrati lažnim vijestima, teorijom zavjere ili propagandom protiv vlade. Ni knjiga ni autor ne smatraju se opasnošću po državu.”
Dr. Ferdinand Grapperhaus, ministar pravde (2021.),
u dvije izričite potvrde iz istog pisma, čime otpada posljednji pravni osnov na temelju kojeg bi ikakva mjera ometanja protiv Giltaya još mogla izgledati opravdanom
„Zataškavanja, cenzura i sjena genocida koji se možda mogao spriječiti: svi sastojci za triler su tu, osim što autor, Edwin Giltay, nije morao ništa izmišljati.”
31 Mag, italijanski magazin
🇮🇹 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/31mag.pdf
„Špijuni su navikli da slobodno rukuju realnošću i masiraju je.”
Pukovnik (penz.) Charlef Brantz, bivši komandant VN sektora koji je nadzirao Dutchbat III u Srebrenici, o ometanju Giltaya od strane Barbare Overduyn
🇧🇦 Izvor:novi.ba/clanak/64484/sud-u-haagu-skinuo-zabranu-sa-cenzurisane-knjige-o-srebrenici (Citat odobren e-poštom, 29. jula 2015.)
„Bivši zaposlenik Caseme otkriva špijunske aktivnosti vojne obavještajne službe usmjerene na prikrivanje dokaza o ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije.”
Kraljevska biblioteka, kataloški opis knjige General zataškavanja u nizozemskoj nacionalnoj biblioteci, koja tvrdnje knjige klasificira kao nefikciju
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/bibliotheek.pdf
Sjajne recenzije
Od profesora do štampe: aplauz za pedantno izvješćivanje o smrtonosno ozbiljnoj aferi.
„Pedantno napisano i dobro dokumentovano.”
Prof. Jan Pronk, bivši ministar za razvojnu saradnju i diplomata UN-a, koji je preuzeo političku odgovornost za neuspjeh nizozemske misije UN-a u Srebrenici, već prije objavljivanja podržao knjigu
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/pronk.pdf
„Nema sumnje da General zataškavanja  čini važan doprinos dokumentovanju genocida u Bosni.”
Prof. Mohamed Alsiadi, stručnjak za genocid i ljudska prava naRutgers Univerzitetu, SAD, vidi vrijednost u nizozemskim otkrićima o Srebrenici (2025.)
🇺🇸 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/alsiadi.pdf
„Knjiga se čita kao uzbudljivi i visoko detaljni roman à clef u kojem su stvarna imena otkrivena.”
Checkpoint, službeni mjesečni časopis za veterane Ministarstva odbrane, koji je recenzirao knjigu i organizovao nagradnu igru za čitaoce, dok ministarstvo odbija odgovoriti na optužbe
„Visoki zvaničnici pokušavaju očistiti svoja imena, ali su pribijeni na stup srama svojom vlastitom nesposobnošću. Da nije tako smrtonosno ozbiljna stvar, čitalac bi to mogao smatrati majstorskom šalom. Čak bi i prosječni klub izviđača vjerovatno bolje upravljao.”
„Preda mnom se otvara cijeli novi svijet! Knjiga me natjerala da razmišljam: ko je moj general zataškavanja, ili bolje reći ‘generalni sekretar zataškavanja’?”
Roelie Post, uzbunjivačica u Evropskoj komisiji, koja prepoznaje isti obrazac prikrivanja na nivou EU
🇧🇪 Izvor:x.com/roelie_post/status/1425033672630194191 (prošireni citat odobren telefonom 8. decembra 2021.)
„Srebrenica još uvijek izaziva kontroverze. Nizozemska knjiga zabranjena prije 10 godina priča drugu stranu priče. Što kaže?”
Al Jazeera Documentary, s fotodokumentarnim karuselom o sudski poništenoj zabrani knjige i utvrđivanju suda da je sadržaj činjeničan, a ne mišljenje (2025.)
🇶🇦 Izvor:instagram.com/p/DIv9OX1O7k3/
Globalni uticaj
Kako Giltayeva priča odjekuje širom svijeta, od Sarajeva do Haga.
„Ovim vam dajem cvijet Srebrenice.”
Munira Subašić, predsjednica Majki Srebrenice i istaknuta preživjela aktivistkinja za pravdu nakon genocida, koja autoru Edwinu Giltayu uručuje rozetu kao simbol sjećanja na genocid (2017.)
🇧🇦 Izvor: Lični razgovor sa Subašić u Palati pravde u Hagu, predstavljena i prevedena od strane novinarke Naide Ribić, 27. juni 2017.
„Želim pročitati Generala zataškavanja  na engleskom.”
Ćamil Duraković, preživjeli genocida u Srebrenici i sadašnji potpredsjednik Republike Srpske, koji je tokom komemoracije Srebrenice 2017. zatražio prevod, što je dovelo do besplatnog engleskog izdanja širom svijeta
🇧🇦 Izvor: Lični susret sa Durakovićem u Motelu Alić, nakon predstavljanja dokumentariste Omera Ede Hadrovića, 12. juli 2017.
„Srdačne zahvalnosti. Vrlo bih volio vidjeti bosanski prevod.”
Mirsada Čolaković, ambasadorica Bosne i Hercegovine, koja je lično tokom sastanka u svojoj ambasadi u Hagu (2018.) zatražila bosanski prevod knjige za svoju zemlju
🇧🇦 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/ambassade.pdf
„Edwin Giltay našao se u centru skandala u kojem je vojna obavještajna služba nastojala prikriti postojanje fotografija. Zbog toga što je otkrio ovu ‘aferu’, knjiga je zabranjena, a sam Giltay našao se na udaru obavještajnih službi.”
„Giltay otkriva stvari koje ne mogu izdržati svjetlost dana, i također odgovara na pitanje: koji je general koji drži poklopac na ovom zataškavanju? S obzirom na tekuće tužbe i istrage u posljedicama drame Srebrenice, ova knjiga je nesumnjivo aktualna.”
Onafhankelijke Defensie Bond, nizozemski vojni sindikat, podržava knjigu dok Odbrana šuti
„Čestitam i zahvaljujem vam što ste napisali i objavili vašu važnu knjigu.”
Hasan Nuhanović, preživjeli genocida u Srebrenici koji je u genocidu izgubio roditelje i brata te autor djela Pod UN zastavom, čestita Giltayu na izlasku knjige na engleskom jeziku (2025.)
🇧🇦 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/nuhanovic.pdf
Novi proboj
Od tajnog sefu do ponovljenog trijumfa: kako je Ombudsman doveden u red.
„Radi se o tajnom dosjeu koji se čuva u trezoru. Ako bismo objavili više informacija, prvo bismo morali pitati Ministarstvo odbrane za mišljenje.”
Nacionalni ombudsman, u internom memorandumu koji otkriva i tajni status Giltayevog dosijea i njihovu zavisnost o odobrenju Ministarstva odbrane za objavljivanje
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/kluis.pdf
„Time je riječ o očiglednoj nezakonitosti osporene odluke. Nacionalni ombudsman ipak mora donijeti odluku o Woo-zahtjevu.”
Okružni sud u Den Haagu, koji presuđuje u korist Giltaya u njegovoj pravnoj borbi protiv državne opstrukcije prilikom zahtjeva za pristup državnim dokumentima (2023.)
„Sud utvrđuje da nacionalni ombudsman nije blagovremeno odlučio o Woo-zahtjevu. Žalba je osnovana.”
Okružni sud u Den Haagu koji izriče novčanu kaznu u Giltayevoj drugoj uzastopnoj pobjedi nad Nacionalnim ombudsmanom (2023.), dok ga online izvještaj ombudsmana i dalje naziva „potpuno poremećenim”
„Kazna za kašnjenje | Woo-odluka | 19 dana po € 100,00 je
€ 1.900,00”
ING Bank, izvod iz bankovnog računa kojim se potvrđuje isplata novčane kazne od Nacionalnog ombudsmana Giltayu, opipljivi ishod sudske odluke o kašnjenju (2024.)
„Sa velikim zadovoljstvom sam za vrijeme božićnog odmora pročitala General zataškavanja. Komplimenti na izuzetno opsežnoj dokumentaciji i detaljnosti priče!”
Karin Vaalburg, viša pravna savjetnica kod Nacionalnog ombudsmana, hvali dokumentaciju u knjizi u mail korespondenciji (2024.), ali otkazuje zakazan sastanak o predmetu
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/vaalburg.pdf
„General zataškavanja je izuzetno rijedak primjerak u našoj kolekciji – autor koji je uspješno osporio zabranu knjige.”
Banned Books Museum, Tallinn, prilikom lansiranja u muzeju engleskog prevoda kao besplatnog međunarodnog PDF-a (2024.), finansirano novčanim kaznama koje je platio Nacionalni ombudsman
🇪🇪 Izvor:vimeo.com/935927986#t=1m4s
Konvergirajuće potvrde
Od veterana Srebrenice do globalnih medija: glasovi koji čine ministarsko ćutanje neodrživim.
„Potpuno u pravu”
Ank Bijleveld, ministrica odbrane, javno priznaje Giltayevu vojnu oštroumnost u jednom nesmotrenom trenutku u razgovoru na X sa svojim belgijskim kolegom (2018.), ali zašuti kada je Giltay zatražio od nje da povuče dugogodišnju ministarsku oznaku njega kao „potpuno poremećenog”
🇳🇱 Izvor:dedoofpotgeneraal.nl/doc/twitter.pdf
„Impresivna pobjeda nad cenzurom – ukidanje potpune zabrane knjige govori o tvojoj odlučnosti. Propusti Srebrenice zahtijevaju dublju analizu od običnih uglađenih izvještaja.”
Grok, chatbot xAI-a, javno podržava Giltayevu knjigu na X-u, čime xAI prvi put službeno preporučuje nefikcijsku knjigu na platformi (2025.)
🇺🇸 Izvor:x.com/grok/status/1985507338372202650
„Dokumenti koji su otkrili da je Nizozemska potrošila preko 2,6 miliona eura na advokate nakon što su Majke Srebrenice tužile državu objavljeni su nakon zahtjeva novinara Edwina Giltaya, koji je napisao knjigu o tome kako je država pokušavala prikriti informacije o svojoj ulozi u Srebrenici.”
Ank Bijleveld, ministarka odbrane (2018.), odgovarajući na pitanja medija o presudi Apelacionog suda u Hagu kojom je ukinuta zabrana knjige i koja je – kao i insajderi – pohvalila njenu temeljitost – ministarska reakcija koja dovodi do trajne šutnje oko prikrivanja
Sutkinja Solomy Balungi Bossa Međunarodnog krivičnog suda, kao glavna gošća na javnoj debati, u odgovoru na pitanje autora šta misli o onima koji prikrivaju dokaze o ratnim zločinima (2026)
🇺🇬 Bron:dedoofpotgeneraal.nl/doc/icc.pdf
Autor
Jedini nizozemski autor koji je uspješno poništio potpunu zabranu knjige
(Foto: John Melskens)
Edwin Giltay je pobijedio u sudskom slučaju koji nikada nije ni trebao postojati: on je jedini nizozemski autor koji je uspio poništiti potpunu zabranu knjige, u zemlji koja je ponosna na svoju slobodu medija. Presuda Apelacionog suda u Hagu iz 2016. godine ne samo da je vratila njegovo pravo na slobodu izražavanja, već je i eksplicitno potvrdila činjeničnu tačnost njegovog djela konstatujući da „nalazi dovoljnu podršku u činjenicama”
(ECLI:NL:GHDHA:2016:870).
Ova kombinacija — ukinuta zabrana sa sudskim potvrđivanjem sadržaja — globalno je izuzetno rijetka. Za razliku od Pentagon Papers  ili Spycatchera, gdje su zabrane ukinute isključivo na osnovu slobode izražavanja, nizozemske sudije su otišle korak dalje: potvrdile su pažljiv način na koji je knjiga dokumentovana. Muzej zabranjenih knjiga to naziva „vrlo rijetkim primjerom autora koji je uspješno osporio zabranu knjige.”
Šta je onda knjiga otkrila što je opravdavalo takvo gušenje? Novinari, veterani i članovi porodica žrtava su godinama doprinosili široj društvenoj raspravi o Srebrenici. Sa fokusom na pravdu za žrtve, Giltay je u Generalu zataškavanja (2014.) otkrio kako je operacija nizozemskih vojnih obavještajaca potpuno izmakla kontroli, pri čemu su civili bili špijunirani i fotografski dokazi o Srebrenici su potiskivani. U ovom genocidu ubijeno je više od 8.000 Bošnjaka nakon što su nizozemske UN trupe zakazale u zaštiti njihove enklave.
Giltay je rođen 1970. godine u Hagu, u vojnoj porodici s mješovitim korijenima u Nizozemskoj i Nizozemskoj Istočnoj Indiji, od kojih su neki članovi poginuli u japanskim koncentracionim logorima. Radio je, između ostalog, kao tehnički pisac za IBM.
Nakon što je obavještajna časnica vojne obavještajne službe 1998. godine infiltrirala njegovo radno mjesto, Giltay je podnio pritužbu Nacionalnom ombudsmanu. Ministar odbrane je 1999. godine odgovorio tako što ga je u formalnom, javno objavljenom izvještaju ombudsmana
(izvještaj  1999/507)
označio kao „nadražujućeg,” „neprilagođenog” i „potpuno poremećenog”. Ovo ga je nehotice još dublje uvuklo u aferu. Uprkos ovom karakternom ubojstvu, nastavio je svoju karijeru u Deloitteu. Pored toga, kao urednik je doprinosio desetinama knjiga, od softverskih priručnika do geopolitičke nefikcije. Godine 2014. objavio je Generala zataškavanja  nakon što je formalno obavijestio dva ministra mjesecima ranije. Oboje su odabrali šutnju.
U julu 2015. Majke Srebrenice citirale su knjigu u svojoj tužbi protiv nizozemske države. Tri sedmice kasnije uslijedilo je upozorenje iz obavještajnih krugova, koje je u decembru dovelo do potpune zabrane objavljivanja i govora. Giltay se pravno borio, uz savjete advokata Majki. Godine 2016. Apelacioni sud je ukinuo obje zabrane i potvrdio da djelo „nalazi dovoljnu podršku u činjenicama”. Ovo sudsko priznanje, bez presedana u uporedivim međunarodnim slučajevima cenzure, vratilo je Giltayevo pravo da govori i potvrdilo integritet njegovog istraživanja.
Država nije osporila sadržaj knjige u tužbi Majki. 2019. godine Vrhovni sud presudio je da je Nizozemska djelimično odgovorna za smrt oko 350 žrtava Srebrenice
(ECLI:NL:HR:2019:1223).
Knjiga je dosegla međunarodnu publiku kroz izvještavanje u desetinama zemalja.
Reakcija vlade na General zataškavanja  otkriva upečatljivu kontradikciju: ministar pravde je 2021. godine potvrdio da se knjiga „ni u kom slučaju” ne smatra lažnim vijestima
(PDF),
usklađujući se sa presudom iz 2016. godine. Ministarstvo odbrane nikada nije sadržajno reagovalo. Ne prije objavljivanja 2014. godine. Ne kada je zabrana ukinuta 2016. godine. Ne nakon presude Vrhovnog suda 2019. godine. Kada je Predstavnički dom nizozemskog parlamenta 2017. godine jednoglasno zatražio odgovore
(PDF),
ministarstvo je potpuno zaobišlo obavještajnu aferu
(PDF).
Upitana 2018. godine, ministrica Ank Bijleveld je jednostavno izjavila: „Ministarstvo odbrane u tome ne vidi ništa više”
(PDF).
Čak i 2026. godine ministarstvo odbija povući svoju klevetu iz 1999. godine, iako je njegova glavna svjedokinja priznala da su tvrdnje opovrgnute
(PDF)
i da je u međuvremenu preminula. Povlačenje bi impliciralo da su Giltayeve tvrdnje o zataškavanju Srebrenice, što je ono o čemu se ovdje zapravo radi, također vjerodostojne.
Godine 2023. Giltay je dobio dva sudska postupka protiv Nacionalnog ombudsmana zbog blokiranja zahtjeva za informacijama
(ECLI:NL:RBDHA:2023:17841 i
ECLI:NL:RBDHA:2023:20409).
Iskoristio je sudske penale da finansira engleski prevod, na kojem su insistirali istaknuti Bošnjaci. Takođe ju je učinio besplatno dostupnom širom svijeta, pretvarajući državno ometanje u globalnu dostupnost. Djelo nastavlja privlačiti pažnju, od izvještavanja
AlJazeeraDocumentary 
do prvog službenog preporučivanja knjige koje je ikada izdala tehnološka kompanija xAI.
(X-post).
Uprkos ovim širim uspjesima, opstrukcija se nastavlja: Giltay trenutno, , vodi tri sudska postupka u Hagu, između ostalog zbog uporne odbijanja da se objave dokumenti.
Na 30. godišnjici komemoracije u Srebrenici, tri nizozemska historičara Oružanih snaga (Arthur ten Cate, Dion Landstra i Jaus Müller) tvrdili su da se oružane snage drže uske, udaljene interpretacije stvarnosti, čije su pouke i danas relevantne
(esej).
Ono što je država pokušala skriti, sada je potvrđeno od strane sudova i postalo međunarodno poznato kao precedent u jurisprudenciji o slobodi medija. Preživjeli iz Srebrenice su naveli knjigu kao dokaz u svojoj tužbi u kojoj je utvrđena odgovornost nizozemske države.
Dugogodišnji pritisak ostavio je lični trag, navodeći Giltaya da produbi svoj duhovni život. Nakon tri godine učenja, dovršio je halachičku konverziju u judaizam, koju je 2025. potvrdio međunarodni rabinski sud.
Filozofkinja Hannah Arendt opisuje kako institucionalno zlo rijetko čine monstrumi, već službenici koji odbijaju donositi moralne sudove. Ta opaska osvjetljava šutnju koja ovdje traje već decenijama.
Šutnja se nastavlja. Tako i rad. Majke Srebrenice još uvijek čekaju pravdu.
Za upite medija ili drugu korespondenciju, molimo kontaktirajte autora putem .
Dijelite ove e-knjige slobodno — kao počast borbi protiv cenzure!
Rezervne kopije web stranice i kontinuitet:Primarni |
GitHub |
Web arhiva.
Dio arhive autora izgubljen je 2011. godine u podmetnutom požaru; počinitelj nikada nije pronađen. Veza s ovom aferom ne može se isključiti. Kolegica Giltaya bila je uključena u program zaštite svjedoka. Autor nije. Zrcalne stranice služe kontinuitetu ovog dokumentarnog rada.
Izjava o dobrobiti:Autor nema suicidalnih misli i odlučan je nastaviti svoj rad. Ovo je datirana, javna i provjerljiva deklaracija opreza, koja preventivno isključuje svaku neosnovanu 'hipotezu o samoubistvu' u slučaju incidenata, s obzirom na dokumentirane rizike i historiju povezane s ovom stvari.